TVORNICA PROMJENA 

Priča o sudbini :)

''Padala je kiša. Bila je noć, a vrijeme tiho i spokojno. Dvije kapi, padajući jedna pored druge, počele su razgovarati. Plašile su se da će jedna drugu u padu izgubiti, pa su se uhvatile za ruke. Jedna od njih radosno reče: "Kako je lijepo letjeti i uživati u letu".

"Mi ne letimo, već samo padamo." - odgovori druga kapljica tužnim glasom.

Druga je nastavila - "Uskoro ćemo se susresti sa zemljom i učiniti je plodnom, obradovat ćemo travu, cvijeće i usjeve." Veselo i s puno radosti i iščekivanja govorila je kapljica.

Druga tužno odgovori - "Ne! Mi letimo u susret smrti. Past ćemo na zemlju i tamo će nas zgaziti - nestat ćemo."

"Ne očajavaj tako!" - reče prva kap. "Postat ćemo potočić i krenuti ka moru! Živjet ćemo vječno!"

Prva kap je ostala odlučna - "Ne! Spojit ćemo se s drugim kapljicama kiše i tako ćemo zauvijek iščeznuti."

U tom trenutku dvije kapi su završile razgovor, pustiše ruke, odvojiše se i svaka poleti na svoju stranu - baš ka onoj sudbini koju je sama sebi odredila.''

TVORNICA PROMJENA 

Granice ili zidovi?

U zadnje vrijeme se puno piše o postavljanju granica, o njihovom održavanju, o boli koju sebi nanosimo kada ne postavljamo granice ili ne reagiramo kada ih netko prvi, drugi ili stoti put pređe. 
Malo rjeđe nailazim na sadržaj koji govori o tome da se učimo poštivati tuđe granice, a još rjeđe o fleksibilnosti tih granica, o tome zašto je važno da su naše granice ekološke, odnosno promjenjive, adaptibilne, otvorene za razvoj i promjenu s obzirom na naše stanje, ciljeve, različite odnose, teme…Ali načelno se i o tome ponešto da pročitati. 
Želim, na rubu teme, pričati o fleksibilnosti tih granica.
Kada sam počela peči kolače ili raditi tijesto, uvijek sam se držala recepta. Kako nisam znala koja je svrha brašna, kvasca, želatine, koja je razlika između štaub šećera i šećera…kada u tijesto mogu staviti vrhnje, kada mlijeko ili vodu…mogu li umjesto arome vanilije staviti aromu limuna….Svaki recept sam slijedila s uvjerenjem da je to kako piše jedino ispravno, da su svi omjeri znanstveno utemeljeni i da se zbog nekakve razlike koju napravim može preusmjeriti neki kemijski proces i da će hrana biti (ne)jestiva. Tek kasnije sam, s rastom povjerenja u svoje ruke, nepce i kreativnost shvatila da mogu stavljati bijelu umjesto crne čokolade, da šećer nekada ne moram stavljati, da ne moram kuhati voćnu kremu nego mogu istraživati džemove, da postoje razni dodatci koji imaju istu funkciju i da je (meni) prava germa draža od one u prahu.
Zašto sada pišem o nečemu tako banalnom ispod naslova o granicama? Zato što je ono što sam radila u kuhinji isto onome što sam radila i inače. Tu logiku sam primjenjivala na veliku većinu života. Trebale su mi nečije granice da ne stavim previše soli u kolač, da znam da se tijesto ne diže u hladnjači, da mi ne izgori karamela i da mi sir ne procuri iz kiflica. Osim tih granica, ono što mi nije trebalo su bili zidovi tih granica. Zidovi koji kažu da se na pizzu mora staviti origano iako ga ne volim. Zidovi koji kažu da biskvit ima  dva centimetra, a ja bi tri. I sada o granicama pričam kroz priču o receptima. I to radim namjerno jer priča o receptima ima veze s mojim odnosom samnom, a ne s drugima, a od mog odnosa samnom sve kreće. Granice kreiramo u suradnji sa sobom, sa svojim očekivanjima, kapacitetima, željama, idejama, životnim iskustvima i reakcijama drugih. Postavljati granice „na recept“ znači postavljati granice po nekom mjerilu izvan sebe, što je pomalo i smješno jer ih postavljamo za sebe . Kada promatramo i „kušamo“ ljude oko sebe, možemo vidjeti njihov učinak- možemo primijetiti nečije zadovoljstvo, umor, sreću, ispunjenost…Možemo čuti kako pričaju o sebi i kako se ponašaju i imati o tome što vidimo svoje mišljenje. Možemo se pitati kakve su granice te osobe i ako nam se sviđa, možemo ih modelirati i pokušati napraviti slično, kao recimo ja kada sam počela peči kolače. I u redu je što nas to zadovolji i što vidimo dobre rezultate. To je dobro. Dobro je ispeći kolač po receptu, dobro je vidjeti nešto što nas privlači i što želimo. A, još bolje je kad dođemo do trenutka slobode i učinimo nešto novo, spontano i shvatimo „Ovo mi bolje odgovara“.

TVORNICA PROMJENA 

O ljubavi koju mislimo da zaslužujemo i kakvu smo voljni dati

O ljubavi smo učili od kada smo progledali. Mama tati daje pusu prije odlaska na posao=kod ljubav.
Mama plače jer joj je tata poklopio slušalicu=kod nije ljubav.
I tako smo sklapali svoj mozaik što ljubav je - i kakvu želim za sebe. Time smo složili i mozaik kakvu ljubav dajem i KADA. Nastavili smo slagati naš mozaik učeći i od ljudi u okruženju.
Mnogi od nas su tako u temelj mozaika upisali i uvjerenje da ''ako se ja ponašam kako okolina zahtjeva - drugi me pohvaljuju = kod ljubav.
+ osjećam se prihvaćeno = vrijedim.
Sada kod već izgleda ovako - vrijedim kada me okolina prihvaća.
A okolina, ima toliko kriterija koliko nas očiju taj dan pogleda.
Nemoguće je zadržati osjećaj vlastite vrijednosti s ovim kodom ljubavi.
Pa smo dalje kodirali - ako želim ponovno osjetiti vrijednost trebamo udovoljavati okolini.
Sounds familiar? Are we doomed?
NO.
Ali, potrebno je preispitati uvjerenje o vlastitoj vrijednosti.
Zašto?
Osim što živim obrazac ''vrijedim ako me drugi prihvaćaju'', sijem isti obrazac drugima. Želim postići da se drugi ponašaju slično meni jer to tada znači da je moje ponašanje ispravno i da vrijedim.
Možda je namjera svrhovita, no postižem i to da sijem netoleranciju...
Uz to, kod ima i povratnu spregu – ne samo da moram udovoljavati drugima da bi me oni prihvaćali (da se osjećam da vrijedim) nego - da sam bila bolja (da nešto vrijedim), ne bih me napustio/la … i sl.
S ovakvim mozaikom ljubavi zaista patimo u partnerskim odnosima – vjerujemo da kada nas partner ne podržava u mišljenju/djelovanju – da nas i ne odobrava - a to znači da ne vrijedimo.
Zaplićemo se u krug traženja odobravanja i u tom vječnom vijanju potvrde gubimo vlastiti identitet.
.Što raditi ako smo se prepoznali? Osvještavati kod, a potom i odvojenost nas i naše vrijednosti od onoga što druge osobe čine i govore.
.*(pod okolinom ne mislimo samo na grupu ljudi već i na pojedine uloge - npr. vlastiti osjećaj vrijednosti uz majku ostvarujem jedino kada me pohvaljuje, što znači udovoljavati njenim zahtjevima.)

TVORNICA PROMJENA 

Kako ne shvaćati stvari osobno?!

Kada pričamo a naš sugovornik gleda u telefon – kako se osjećam? 
Kada prezentiram važan projekt a šef izađe iz prostorije… Kada imate dogovoren sastanak i osoba mi otkaže u posljednji tren…kako se osjećam? 
Ako je i jedan odgovor na ova pitanja – osjećam se loše, ovaj tekst je važno pročitati. 
Počnimo od sebe...kada kolega/šef priča o nečemu, a mi dobijemo zanimljivu poruku, vidimo sliku prijatelja na kavi….više ne slušamo sugovornika – no, ne radimo to zato da bi ga povrijedili, već želimo zadovoljiti svoju potrebu (za zabavom, za komunikacijom i pripadanjem, odgovara nam što nas se netko sjetio pa tome dajemo pažnju, prije nego sugovorniku). Najčešće je takav scenarij  i kada se mi postavimo u ulogu s druge strane tj. ulogu ''žrtve''.No, to što se tada tako tumačimo (kao žrtvu nečijih postupaka),a druge kao nedogovorne i bezobrazne – govori o našim nerealnim očekivanjima od drugih, potrebama koje ne znamo iskomunicirati i osobnim nesigurnostima. Mi tada zapravo čvrsto vjerujemo da bi svi ljudi, dok mi pričamo, trebali biti potpuno fokusirani – da bi trebali odložiti svoje mobitele i pratiti samo nas...da tako pokazuju poštovanje, u suprotnom nas ne poštuju.

No to o čemu pričamo je nerealno očekivanje.  Očekivanje da ćemo moći upravljati drugima, i da mi znamo kako bi se drugi trebali ponašati...Život se događa i dok traje naša prezentacija, i realno, nije svima u sobi ta prezentacija važna kao nama – inače bi ju ti drugi prezentirali. I to što nas ne prate u potpunosti – ne znači da nismo dovoljno dobri niti poštovani, već da nije svima ova tema u fokusu ili imaju druge prioritetnije potrebe u fokusu (zabavu, povezivanje...)
Realnije očekivanje za nas bi bilo da smo svjesni da će nas prati između 50-70% ljudi i to ovisno o njihovim vještinama koncentracije, bliskosti teme, relevantnosti za njihovu poziciju. Nadalje, u tim situacijama često  vjerujemo da to što nas drugi ne prate, direktno utječe na naše raspoloženje i ljutnju. Ne, ljutnju hranimo upravo s pobrojanim tumačenjem svijeta kao usmjerenim protiv nas, a ljudima bezobraznim. Ljuti nas naša percepcija, naše očekivanje da bi se drugi trebali ponašati kako mi mislio da je ispravno. 
Što činiti kada nam osjećaji uzavru (jer i dalje hoće) i osjetimo se kao žrtva nečijeg neodobravanja…  Sjetimo se da tuđa ponašanja nisu usmjerena protiv nas – prestanimo povezivati tuđa ponašanja sa sobom – i počnimo razumijevati vlastita. 
Razmislimo, koja nam je potreba trenutno nezadovoljena? – je li to nedostatak zabave? Osjećaj slobode? Osjećaj važnosti i moći?  
I pobrinimo se za sebe.
Mi za sebe, ne očekujući da nam druga strana ''riješi'' našu nezadovoljenu potrebu. Kako? 
Ako trebamo moć i želimo da nas čuju - zaplješćimo rukama i podsjetimo sugovornike da naša prezentacija još traje. Potaknimo ih da uzmu 1 minutu pauze, da povrate fokus, surađujmo s onima do kojih želimo doprijeti. Recimo što nam treba! Kada nam netko otkaže sastanak za večeru, ako smo gladni -  otiđimo na tu večeru, počastimo se. Objasnimo sugovorniku zašto nam je bitno da se ubuduće poštuju dogovori. Usmjerimo se na sebe, umjesto na beskonačne negativne pretpostavke o tuđem ponašanju. Vjerujem da se isplati.

TVORNICA PROMJENA 

Od čega se sastoji frustracija?

Frustracija je po našem razumijevanju određena razlika između onoga što smo zamislili u našim glavama kao dobar ishod/željeno ponašanje
vs.
ono kako smo razumjeli trenutnu situaciju/ponašanje koje se upravo događa u našem životu.
Niti zamišljeno ni percipirano viđenje nije objektivno.
Prvo je subjektivno jer je plod naše mašte u kombinaciji s našim željama i prijašnjim iskustvima koje smo doživjeli ili negdje pobrali;
a drugo je naš subjektivni doživljaj stvarnosti - naše tumačenje koje je opet povezano s našim iskustvima, potrebama i pretpostavkama.
Znači li to da uvijek frustriramo?
Da, no rijetko smo svjesni svih zamijećenih razlika u percepcijama.
Da, jer su svijet i ljudi oko nas, kao i naša ponašanja, vrlo vrlo rijetko baš onakva kako ih zamišljamo.
I kada se dogodi onaj moment gdje je sve baš kako treba biti - frustrirani smo jer je prolazan.
Znači li to da je frustracija loša?
- Ne.  Frustracija je dio ciklusa napretka; ali je bitna razlika iz kojih uvjerenja gledamo na nju.
Tumačimo li sebe kao žrtvu okolnosti i tuđih postupaka, za nas je frustracija teško rješiva.
Tada iz nje ne učimo već ju produbljujemo.
Kada je dobra? Kada tu razliku zamišljenoga i viđenoga koristimo za sebe - kada razumijemo da ne možemo upravljati drugima i okolnostima koje nas zadese, ali možemo uskladiti svoje ponašanje tako da iz situacije pokušamo uzeti najbolje za sebe. Neki će u sudaru reći ''Kakav kreten mogao me ubiti! Podići ću i privatnu tužbu da ga naučim pameti! Sad moram plaćati veće osiguranju i nemam auto 2 tjedna!
Drugi će reći : Bogu hvala, živi smo oboje! Nasmijati se i reći: sad već kad je tu, iskoristit ću ovaj sudar da popravim na autu sve što mi ne valja, do Božića sjedam u tip top autić !
Oba su bila u sudaru, samo se jedan smije, a drugi proklinje.

TVORNICA PROMJENA 

Zašto je važna nada, i što kada je nema?

Imati nadu znači željeti ishod, na čiju se samu pomisao, osjećamo dobro.
Nada neće tešku situaciju učiniti drugačijom i nada neće mijenjati vanjske okolnosti i zakone prirode.
Ali, nada može učiniti podnošljivijom trenutnu situaciju, a i poboljšati naš život jer nas zamišljanje bolje budućnosti motivira da poduzmemo korake da je ostvarimo. Nada je unutarnji pokretač.
Kada je dobro, lako je vjerovati i nadati se, uživati i zapisivati svoje uspjehe i resurse. Ali, kada dobro prođe i kada se osjećamo loše i kada se želimo nadati, to je teže.
Možemo si napisati podsjetnik- da će to proći, isto kao što je prošlo i ono razdoblje, dan, sat, mjesec, tjedan, kada smo se osjećali dobro i bili zadovoljni. To nam možemo pomoći osvijestiti si da nezadovoljstvo nije zauvijek.
A, kako potražiti nadu?
- maštati o svojim željenim ishodima (ili željenim stanjima)
- razmisliti, koji bi bio logičan prvi korak ka tom ishodu- i isplanirati njegovo činjenje
- potražiti neki uzor, nekoga za koga mislimo da bi nam mogao biti inspiracija
- ako je teško ili ako nemamo taj ishod- možemo se baviti onime što sigurno znamo da možemo (mislim da si uvijek možemo napraviti neku ugodu)
- učiniti dobro djelo
- moliti, meditirati.

Kako točno izgleda frustracija s kojom se ukopamo na mjesto ?!

TVORNICA PROMJENA 

"I'm too busy to read this!"

- bok ti, ovo je baš objava za tebe 
Too busy nije tako cool kao što misliš.
Ono što sam upoznala kod ''Too busy'' ljudi, jest da imaju brdo neprospavanih noći iza sebe, agitirani su i pod velikim stresom, općenito nezadovoljni svojim životom jer imaju osjećaj da je sve na njima i ako puste konce - sve će se raspasti.
Prijatelje sreću u hodu, a obitelj nazovu...''kada ono - prošli petak?'' - neki se pitaju dok razgovaramo, pa dodaju - ''moram si zapisati da ih nazovem''.
Iz potrebe da sve kontroliraju, potpuno gube kontrolu i nad onime čime mogu upravljati. Prestaju svjesno upravljati sa sobom i na autopilotu su - robuju zadacima, nepovezani su i udaljeni od sadašnjosti i ljudi koji žive u toj sadašnjosti.
Ako si jedan od ''too busy '' ekipe - postoji i put za natrag - popuni ''Not to do listu'' u prilogu objave i spoznaj stvari koje vidiš, tek kada usporiš.

TVORNICA PROMJENA 

Očekivanja i promjene

''Jučer sam se raspala''; ''Cijeli dan šuti''; ''Vidjela sam poruke da je opet otišla s njim'', ''Opet nisam dobro''...
Ovo su zapravo vaša očekivanja koja čujem kada razgovara s vama o promjeni. Očekujete da je promjena navika linearan proces jer su ga tako crtali u školi na ploči - zapravo, neki od vas očekuju da je poput eksponencijalne krivulje.
Realnost je da su promjene navika i uvjerenja sve samo ne lak i linearan proces. Čovjek je zatvoren sustav, koji treba više puta isprobati novo uvjerenje i vještinu da se uvjeri da ono pali, da ga razumije i odluči primjenjivati.... a kada ne upali - često pribjegava starim naučenim ponašanjima - koja su najčešće kratkoročna rješenja problema.
Učili su nas krivo i da su to dani relapsa; loši dani. Ja vjerujem suprotno - Ti ''loši'' dani ne poništavaju napredak. Ti ''loši'' dani su podsjetnik da se što prije vratimo u sedlo, jer sada znamo bolje. Oni ne brišu naš napredak. Oni pospješuju naš rast i učenje. Bez ''loših'' rješenja i dana, ne bismo imali potrebu učiti nova - ona bolja za nas. Ohrabrite svoje ljude tih dana, shvatite da su takvi dani kao žuljevi koje napravimo sa starom obućom, dok ne shvatimo da smo je prerasli.
 

TVORNICA PROMJENA 

Counseling is not taboo

Mitovi oko savjetovanja često ''provire'' i iz uvjerenja naših dobrih prijatelja. Ponukani time, idemo vidjeti što to savjetovanje je ili nije?
- Na savjetovanje idu ljudi koji su psihički bolesni?
❌ Život može biti vrlo zahtjevan i za odrasle i za djecu te je potpuno normalno reći da neke probleme ne znamo sami riješiti.
- Savjetovanje služi povećavanju mentalnog zdravlja, otpornosti i zadovoljstva.
✅Kroz savjetovanje ljudi imaju priliku mijenjati svoja uvjerenja kojima si otežavaju živote. Mijenjaju svoju percepciju na situacije i odnose i drugačije djeluju. Ishod savjetovanja ovisi o klijentu, a opći cilj je veće zadovoljstvo životom.
- Savjetovanje djece ne uključuje roditelje.
❌ Obitelj je cjelina i kao takva ulazi u proces savjetovanja, zajedno uče i zajedno rade za odnos.
- Stručnjaci mentalnog zdravlja će vam dati gotove upute kako postići veće zadovoljstvo.
❌Ishod savjetovanja ovisi o klijentu - terapeut nudi svoje viđenje situacije i propituje uvjerenja za koje vjeruje da su ograničavajuća - hoće li to klijent vidjeti kao korisno, ovisi samo o njemu. Stručnjaci se razvijaju uz klijente jer oplemenjuju svoja iskustva, no svako je jedinstveno kao i svaki klijent, stoga nema gotovog recepta.
- Stručnjaci mentalnog zdravlja su savršene osobe koje nemaju probleme.
❌Život može biti vrlo zahtjevan za sve, tako i za stručnjake mentalnog zdravlja - zato postoje cjeloživotne edukacije te individualne i grupne supervizije stručnjaka gdje oni filtriraju svoje probleme s kojima se susreću i osnažuju svoje vještine.
- Savjetovanje je osnažujuće i ljudi se vežu uz terapeute.
✅ Da, savjetovanje otvara nove prozore u svijet i omogućuje ljudima da razumiju da su oni ti koji upravljaju svojim zadovoljstvom, što je snažno i rasterećujuće za klijente; NO cilj savjetovanja nije zauvijek ostati uz terapeuta već podučiti klijenta kako da si ubuduće sam pomogne.

TVORNICA PROMJENA 

Toksični ljudi?

Tko su ti toksični ljudi i odakle dolaze?
Za mene, ''toksične ljude'', nazivamo one, uz koje teško postižemo zadovoljenje vlastitih želja (očekivanja) i potreba. Nazivamo njihova ponašanja cirkuskim ali ostajemo gledati predstavu. 🤨
Interesantno je, kako najčešće, ne upoznamo čovjeka danas i odlučimo ''on je toksičan'', već donesemo takvu odluku kada on/ona uzastopno ne ispune naša očekivanja, ne ide na ruku našem prijašnjem iskustvu, a njegovo ponašanje tumačimo kao prijeteće za naše potrebe = pozicioniramo se uz njih kao žrtve. 😶
Što znači, da toksične ljude produciramo sami u trenutku kada SEBE tako kategoriziramo.
U situaciji kada krenete nekome lijepiti etiketu toksične osobe sjetite se ovoga. Lijepite je tako i sebi na vlastito iskustvo. Radeći to ne rješavate baš ništa osim što se osjećate loše = jer sebi nesvjesno oduzimate moć i slobodu - koju uvijek imate - osim ako izaberete percepciju sebe kao žrtve. ⚠️Pa zašto to radimo pobogu? Ovo dolazi iz uvjerenja da vas je druga osoba oštetila, i prisilila na to loše iskustvo - no istina je da ste vi izabrali ostajati u tom odnosu jer ste još uvijek nalazili nešto za sebe - makar to bila moć kritike i osuđivanja ili drugo uvjerenje gdje ćete vi navesti osobu da se ponaša kako je pravo - jer vi znate kako se on treba ponašati...
Što činiti ? 💡Prijedlog je ne lijepiti etikete, već osvijestiti potrebu da izađete iz odnosa i pronađete mjesto gdje se bolje i lakše ostvarujete. Ova odluka ne dolazi iz percepcije da vam je oduzeta moć i da ste oštećena žrtva u pohodu na retribuciju - već dolazi iz mjesta ljubavi prema sebi, njegujućih navika, otvarajući prostor za učenje o sebi i vlastitim potrebama, očekivanjima i vlastitoj snazi da si omogućimo te stvari. 
Izaberite što vam je bliže i lakše

TVORNICA PROMJENA 

Ako nešto ne promijeniš, neće se dogoditi promjena

Ovo je tako često prisutna izjava i mislim da je dobro da je (iz svoje perspektive) malo "obradimo".

Istina je da je svaka percepcija razlike- za nas novost. Percepcija da je danas hladnije nego jučer je razlika koja proizlazi iz odnosa danas-jučer i temperature kao kriterija. Percepcija da je danas netko ljut proizlazi iz naše percepcije da je osoba promijenila svoj izraz lica, ton i način govora, držanje (što god da osobno primijetite i tumačite kao ponašanje osobe koja je ljuta) u odnosu na neki drugi trenutak u kojemu ste osobu možda percipirali sretnom. Dakle promjena je nešto drugačije. Isto tako, promjena za nas postaje stvarna onda kada ju svjesno doživimo. To bi moglo značiti da se promjena onda nije dogodila dok god mi za nju ne znamo.

Možemo i malo obrnuti logiku i reći da nismo svjesni promjene. Naša percepcija promjene je ograničena: razlike koje su male i koje dolaze polako često "izmaknu" našem doživljaju.

"Malo po malo i putuje se daleko", rekao je Tolken i imao je pravo. Umjesto da strahujemo od pretjerane odgovornosti da učinimo nešto veliko što će nas promijeniti iz korijena, odmah sada, danas, sutra ili 1.1., možemo malo više energije uložiti u proces samoopažanja i otvoriti svoju percepciju malim razlikama koje činimo bez razmišljanja (automatski) svaki dan i iz toga učiti o sebi i o resursima koje sigurno imamo. (kako se oblačimo, peremo zube, jedemo, dišemo, kada se mijenja disanje, kada idemo u wc i sl.)

I bez da znamo, sigurno postoje razlike i sigurno se stvari mijenjaju.

TVORNICA PROMJENA 

Unutarnji dijalog

Kada bi ste cijeli jedan dan snimali svoju unutrašnji dijalog pa ga preslušali - bi li on bio poticajan?
Zašto je važno pratiti poruke koje upućujemo sebi? Kada pogriješim - je li moja misao : Kako sam glup/a! To sam do sada već trebao/la naučiti! Opet sam s******! Ne mogu vjerovati da sam tako nesposoban/na! ...
- Pozitivno slika o sebi je ishod rada na sebi. Ona je ishod razumijevanja da pogreška nije razlog za odustajanje, već je prilika za učenje i ponovno pokušavanje. Da svako ljudsko biće od rođenja konstantno uči i nije realno očekivati da će nam sve ispasti kako treba - i baš iz prvog puta. Da je važna činjenica da za učenje novih vještina nikada nije prekasno, a sve one loše naučene navike mogu se s vremenom i promijeniti.
Poruke koje upućujemo sebi oblikuju našu realnost - naša osjećanja, fiziologiju i ponašanja, a time i kvalitetu naših odnosa. Samookrivljavanjem potkopavamo vlastite potencijale. Svatko od nas ima izbor - zakopavati se kritikama ili učiniti stvar za koju znamo da će nam pomoći - pružiti sebi razumijevanje i podršku. 

TVORNICA PROMJENA 

Uspoređivanje sebe s drugima

TVORNICA PROMJENA 

Ljubav i očekivanja

TVORNICA PROMJENA 

Ideja života